уторак, 12. јун 2012.

Adaptacija 1.deo


Predstavljanje romana kao forme neizbežno povlači raspravu o upotrebi intertekstualnosti, aluzija i citata, kao nekih od njegovih glavnih narativnih strategija. Kanonski primeri romana iz 19.veka su često izgrađeni oko arhitekture citata, epigrafa i referenci. Na primer, Čarls Dikens je koristio invokacije iz Šekspirovih dela ujedno i u jezičkom, kao i u mimetičkom načinu, u “Nikolasu Niklbiju” i “Velikim očekivanjima”, ili kao što je Džordž Eliot u “Midlmarču” stvarala epigrafe iz svog bogatog čitalačkog iskustva. Postmoderni romani, iako nekad u fragmentarnoj formi, imaju, kao sastavne delove kičme, književnost koja im je prethodila. Jasan primer predstavlja samosvesni kolaž poezije, romana i filmova u kratkim pričama Anđele Karter. Njene “Noći u cirkusu” (1984.) crpe energiju imaginacije od Dikensovog stila i estetike, dok “Mudra deca” (1991.) predstavljaju ne samo komplikovanu aluziju na Šekspirova dela, već i na adaptacije istih. Sva ova dela su značajna za razmatranje romana kao nesumnjivo značajnog i prilagodljivog žanra, ali kada pričamo o adaptaciji, a za referencu uzimamo roman, obično opisujemo više povezan odnos između odgovarajućih tekstova. Takav odnos služi kao direktna pozivnica za intertekstualno čitanje, sa poznavanjem najmanje dva teksta ili se obavlja simultano, dozvoljavajući interakciju sa svakim od tih tekstova. Zbog ovih razloga novo polje izučavanja adaptacija obično zaziva paralelne discipline učenosti, poput teorije recepcije, izučavanja reakcije čitalaca i kognitivne poetike.

STAVLJANJE MARGINALIZOVANIH LIKOVA U PRVI PLAN

Razmatranje adaptacija i romana fokusira se na druge romane, koji služe kao korisni primeri opštih konvencija ili metoda prakse unutar discipline. Dva kamena temeljca predstavljaju dela Žana Risa “Široko more Sargaso” (1966.) i Keceovo, duboko, metafikcionalno, “Neprijatelj”.
U svojem usmeravanju ka romanu Šarlote Bronte “Džejn Ejr”“Široko more Sargaso” vizionarski uvodi u gledište mnoge od glavnih sumnji koje su bile vezivane za to delo tokom kraja 20-og i početkom 21.veka. Risov roman predstavlja tačku gledišta marginalizovanog i potisnutog lika Berte Ročester, lude prve žene gospodina Ročestera, koja je ograničena na gornji sprat Tornfild Hola u romanu “Džejn Ejr”. Ris odgovara na borben način reduciranju Berte na mahnitu, animalizovanu kreaturu, koja je bila jedva primetna u naraciji,i  koja ujeda svakog uljeza koji nabasa u njene prostorije, te uporno pokušava da uništi i sebe i svoju tamnicu podmetanjem vatre. Berta postaje Antoaneta Mejson, i dodeljeno joj je, ne samo većina poglavlja u kojima se izlaže naracija u prvom licu, već je pridodata i bogata i kompleksna istorija koja je vezana za njeno pojavljivanje u romanu Bronteove. Ris zato žustro odgovara na kulturnu i rasnu tematiku romana “Džejn Ejr”, pišući ga ponovo ili pišući ga unazad, kako su to ustanovili postkolonijalni teoretičari, iz pozicije informisane osobe, kao i na njegovu prikrivenu tematiku protofeminizma, koja  izjednačava brak sa ropstvom preko problematičnih metafora koje se nalaze u tekstu.
2003 serije ilustrovanih odgovora umetnice Pole Rego na roman “Džejn Ejr” , uticale su i bile uključene u Risovo delo. Njena Džejn je tamna, mišićava figura koja ima zajedničkih tačaka sa Bertom, onako kako je opisana u tom romanu. Njena interpretacija ističe seksualnu i rasnu tematiku teksta Bronteove, koju su artikulisale feminističke kritičarke Sandra Gilbert i Suzan Grubar. One su opisivale Bertu kao mračnu dvojnicu Džejn. Ipak vizija Regoove je takođe uobličena Risovom kritikom originalnog romana, zato što on jasno valorizuje Džejn na uštrb Berte. Ovo sugeriše na veliku mrežu uticaja gde adaptacije postaju nezavisni tekstovi sami po sebi.
Risova strategija, prema narativnom glasu marginalizovanog karaktera, prerađena je i usvojena od strane drugih romansijera. Mnogi od njih su ženskog pola, što dalje ističe implicitno ispitivanje feminističke tematike koja zauzima mesto u ovom vidu adaptacija. Npr.  u “Ahabovoj ženi ili zvezdočatcu” (1999.), Sena Jeter Naslund je stvorila roman od 650 strana od nekoliko referenci iz dela Hermana Melvila “Mobi Dik” (1851.), o ženi i detetu koje je kapetan Ahab ostavio za sobom u Nantaketu. Naslundova usvaja materijal i iz realnog života i fikcionalne naracije, iz 19.veka, žene koja se, prerušena u muško, ukrcala na brod. To koristi da stvori fikcionalni glas svoje junakinje Une Spenser. Ovo rezultuje kao kolaž, koji nije samo napravljen od mešavine činjeničnih i fiktivnih tekstova iz perioda njenog glavnog teksta, već i od jednog od glavnih Melvilovih književnih metoda. Ime junakinje, Una, vodi poreklo iz prvog pevanja Spenserove epske poeme Vila kraljica” i tako situira Melvilovu epsku potragu u jedan raniji period književne tradicije, gde se prerušene heroine hrabro sukobljavaju sa opasnostima. Takođe, delo Marine Vorner “Indigo” (1992.) predstavlja preoblikovanje Šekspirove “Bure” u formu romana, i dodeljuje glavne uloge Mirandi, Prosperovoj kćeri koja je u komadu podložna njegovoj očinskoj i političkoj volji, kao i Sikoraksu, koji je mrtav pre nego što je komad i počeo, ali je bio opisan preko naracije drugih likova.

0 коментара:

Постави коментар